8. SRPNJA 2015. 21:43h

Gospođo Zlatar, brz i potpun oporavak vam želimo! I glavu gore!

Prema podacima Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, Andrea Zlatar Violić ne posjeduje automobil.

Foto

Zagreb
0

Tekst

Gospođo Zlatar, ne zaslužujete ovo što vam se događa. I pri tome ne mislim na pad s balkona, nego na zlurade informacije i komentare koji taj pad prate. I iskreno se nadam da ih ne čitate. Jer, boljet će više od slomljene noge. 

A očito je da ste boli u životu i suviše imali da bi još i ovu zaslužili. Znate da o vama ni ja osobno niti ova redakcija nije mislila ništa dobro dok ste bili ministrica kulture. Nema potrebe opet ulazitu u razloge zbog kojih je to bilo tako, ali tu ste dužnost zaista loše obavljali. I o tome smo dovoljno redaka ispisali pa ćemo sada stati. 

A upoznali smo vas još dok ste bili članica zagrebačkog poglavarstva za kulturu. Tu ste dužnost pak izvrsno obavljali. Tijekom svih ovih godina novinarskog posla sam upoznao i čuo dosta vaših bivših studenata koji kažu da ste bili i izvrsna profesorica. Obožavali su vas. Dakle, u životu niste ništa radili napola ili osrednje. To je nepobitna činjenica o vama. 

U životu se niste štedjeli, a očito ni život nije štedio Vas. 

Od raznih informacija koje stižu o vašem padu, meni je jedna najstrašnija i najbolnija. Ako je doista istina da ste u nekom grmlju ili šipražju ležali sa slomljenom nogom cijelu noć, a da vas nitko nije vidio, potražio i priskočio vam u pomoć, s Vama iskreno suosjećam. 

I toplo se nadam da je to stoga što ste bili u nesvijesti i ništa niste osjećali. Nadam se da niste bili svjesni i budni, ali blesavi kao što sam ja bio u sličnoj situaciji. 

Rijetko kome sam to ispričao, ali sada ću javno podijeliti s Vama. Imao sam prije par godina malo veću resekciju tankog crijeva i još nekih manje vitalnih unutarnjih organa i nakon dugo vremena sam ponovno počeo uzimati krutu hranu. 

Doktori su me upozorili da će mi prva stolica biti teška i bolna pa su me stalno obilazile i medicinske sestre. Naime, kako su mi zbog dugog ležanja pomalo mišići noge atrofirali, a trbušni su ionako bili razderani dvjema operacijama što su ih rastvorili napola, sam nisam mogao ni do kahlice. Zato sam, trebam li to i napominjati, na sebi imao pelenu.

Već je to bilo za nekog gordog i bahatog poput mene dovoljno ponižavajuće, a kamoli ono što je toga dana slijedilo. Jer, doktori su me upozorili na bol, ali ne i na poniženje. Da vam ne gadim život detaljima, pelena nije stigla sve zadržati kada su crijeva konačno nakon dugo vremena proradila. 

Bilo je stvarno ponižavajuće stisnuti ono dugme kraj kreveta i pozvati sestre. Do tada sam već navikao da me presvlače i peru poput male bebe, ali toga puta su morale mijenjati i plahte što im nije bilo nimalo drago. 

Ne mogu vam opisati taj osjećaj krivnje dok sam ih gledao sjedeći na priručnoj kahlici na koju su me posjele dok su zatezale bijelo rublje. Nisu, naime, bile nimalo sretne jer su me upozorile da bi se to moglo dogoditi i da sam trebao stisnuti dugme ranije čim sam osjetio poriv. 

Ruke su mi drhtale dok sam se pridržavao za rukohvate stolice na kojoj je bila probušena rupa, a na rupu pričvršćena kahlica. Ako ponovno krene. Problem je s Vinogradskom bolnicom, vjerovali vi ili ne, što je takvo primitivno medicinsko pomagalo bilo samo jedno pa su ga medicinske sestre morale seljakati od sobe do sobe. 

No, nakon toga su tu stolicu s rupom ostavili kraj moga kreveta uz napomenu da ih pozovem kada me ponovno "stisne" da me na stolicu prebace na vrijeme. 

Teško je nekome opisati tko resekciju nije imao, ali to vrijeme se doslovce broji u nekoliko sekundi. Užasna je spoznaja bila da tako slabo mogu kontrolirati svoje tijelo i organe. 

Novi napad je stigao ranije nego što sam očekivao. S lijeve strane mi je bilo dugme za pomoć, a stolica odmah desno uz krevet. U sobi sam ležao sam jer bilo je to u ono doba velikog štrajka liječnika i sestara pa su primali samo hitne slučajeve.

Procijenio sam da ni Ben Johnson na najjačem dopingu ne bi do mene stigao na vrijeme pa sam se radije zanjihao pomoću onih ručki iznad kreveta udesno nego ulijevo ( priča koja me inače često prati). 

Jednom rukom sam se držao za ručku i probao sjesti na stolicu, a drugom sam brzo skidao pelenu. No, krenulo je u tom nekom raskoraku. Teško je i opisati i zamisliti što je uslijedilo. Nisam vjerovao da je to ljudski moguće. 

Ovoga puta nije u pitanju bila samo plahta, nego pod i, na moj živi užas, čak i zidovi. I to ne malo. Uopće ne pretjerujem kada kažem da je eskplodirala u sobi prava smrdljiva bomba. Bez obzira na užasne bolove šavova u trbuhu koji su počeli pucati, bacio sam se na tu stolicu. 

Dok je iz mene nastavilo curiti, gledao sam po sobi i nisam mogao vjerovati što vidim oko sebe. Počeo sam plakati, ali ne od bolova, nego od prizora. Nikada u životu nisam osjetio toliko istodobne nemoći i srama. 

Sjetio sam se odmah i Jacoba Frantzena. Pretpostavljam da znate o kojoj knjizi i o kojem dijelu knjige pričam. Meni se, dok sam je čitao, taj dio kada nekada ponosan starac nemoćno priča sa svojim izmetom, činio prilično gadljiv i nestvaran, a tada sam ga i sam proživljavao. 

I meni se činilo kao da govna govore i rugaju mi se. Ali, od svega me najviše užasavala spoznaja da će me u takvom neredu sestre naći. Ruke su drhtale, stomak je užasno bolio, ali ja sam odgađao da viknem upomoć koliko god sam mogao. Izdržao sam tako barem sat vremena dok i ruke nisu popustile pa se nisam našao na podu prekrivenom smeđe žučkastom ljepljivom i smrdljivom tekućinom. 

Ni tada nisam viknuo. Probao sam puzati po podu i uspeti se do kreveta da dođem do onog prokletog dugmeta i pozovem one sestre koje su već jedno moje poniženje doživjele. Znao sam da će biti i ljute i užasnute, ali na njih sam već naviknuo. Bolje one, mislio sam, nego neki novi stranac s kojim je poniženje samo veće. 

No, nisam uspio. I kada sam konačno odlučio viknuti i pozvati u pomoć, nisam se stao derati. Mislim da sam uzbunio cijelu bolnicu. 

U sobu je utrčala jedna starija časna sestra koja je tamo radila. Užasnuto je pogledala sobu, a zatim mene i brzo zatvorila vrata. Iako su mi se se suze miješale s izmetom u koje sam se dotada već potpuno bio uvaljao, njoj je gađenje potpuno nestalo s lica. 

Brižno, kako to znaju samo majka ili baka, pomogla mi je da legnem na susjedni krevet jer je bio puno manje onečišćen od moga što je njoj zadalo samo više posla. Rekla mi je neka se ništa ne brinem, pa je izašla van i brzo se vratila sa kantom i krpama. Sama je čistila sobu i nikome drugome nije dala da uđe. 

Na njenom licu nije bilo ni gađenja ni osude. Samo je ponavljala neka se ne brinem i kako se to događa. I na kraju mi je rekla da se drugi puta ne ustručavam prije pozvati u pomoć. 

Vi se vjerojatno, draga gospođo Zlatar, pitate zašto vam prepričavam ovu gadljivu epizodu svog života i kakve to veze ima s vama?

Pa htio sam vam samo reći da je Frantzen bio u pravu. Govna nekada stvarno progovore i to obično kada smo najslabiji i najnemoćniji. 

Ali, ako glasno zazovete u pomoć, tada vam prvi dotrče ljudi. Koje do tada niste poznavali ili kao takve prepoznavali. I zato sam rekao kako se nadam da ste bili u nesvijesti. Nadam se da niste cijelu noć šutjeli jer ste bili blesavi poput mene. 

Ne stidite se zavikati u pomoć. Ne kažem kako se nećete razočarati u neke koje ste očekivali da se odazovu, a oni će od vas okrenuti glavu. Bit će toga. I više nego što se pribojavate. Ali uvjeravam Vas, ako drugi puta glasno zavičete, upoznati ćete i neke dobre i drage ljude. I doći će vam čak i neki od kojih to niste očekivali i na koje ste i Vi zaboravili.

Pali ste, pa što ima veze? Bitno je samo da se što prije podignete. Jer dok ležite na podu, govna se stvarno miču i sve glasnije govore. A dragi ljudi čekaju da ih pozovete.

Brz, sretan i potpun oporavak vam želi redakcija portala dalje.com. I glavu gore! 

 

  • Intervju: Mirna Šitum (drugi dio)

    Profesoricu Mirnu Šitum, pročelnicu za zdravstvo grada Zagreba, najavili smo prije desetak dana kao HDZ-ov tajni adut u utrci za gradonačelnicu Zagreba ako se Zagrebu dogode prijevremeni izbori. Ugledna doktorica, sveučilišna profesorica, članica HAZU-a, dragovoljka Domovinskog rata koja je ranjena na prvoj crti bojišnice i koja od nedavno savladava i komunalne probleme kao predsjednica Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga činila se kao idealna osoba za tu političku bitku. No, u velikom razgovoru za portal dalje.com u kojem priča o svom životnom, znanstvenom i ratnom putu otkriva kako u politici ipak ima neke druge planove. HDZ-u, čija je članica, spremna se odazvati, ako je pozovu. Ali za neke druge dužnosti.

  • Intervju: Mirna Šitum (prvi dio)
  • Ella Henderson: Hold on, we are going home
  • Video koji je pogledan više od 6 milijuna puta!