mjesto za top banner

7. SRPNJA 2015. 13:45h

Dvije priče o potonuću Hrvatske

Foto

Hrvatska
0

Tekst

Dok se ususret parlamentarnim izborima političke elite nabacuju besmislicama o tome tko više, a tko manje voli Hrvatsku, treba li našem društvu lustracija i završni obračuni s komunizmom i fašizmom, dok nam se podmeću 
ideološke razmirice kao glavna politička tema, Hrvatska nezaustavljivo tone.

Ne stvori li se konačno svijest o tome što su prioriteti sadašnjeg trenutka, za koju godinu više nitko neće znati za grčku tragediju, već će se u analizama proučavati hrvatski sindrom. Nemojmo se zavaravati. Nismo daleko od Grčke. Po 
obrascima ponašanja, donošenja odluka i spremnosti na reforme, mi smo već danas mala Grčka. 

Političari već 20 godina govore o reformama. Uvijek istim. I nikad provedenim. Već godinama nude nam iste projekte koji bi zemlju trebali iščupati iz krize, ali ništa od toga nije zaživjela. Ni pelješki most, ni nizinska pruga, ni LNG terminal, ni sustav navodnjavanja Slavonije, ni plinifikacija Dalmacije… Ništa, baš ništa od toga još se nije realiziralo! Zašto? Zato što Hrvatskom upravljaju oni kojima do nje nije stvarno stalo. 

Hrvatskom upravljaju elite crvenih i plavih stranačkih boja koje ne znaju upravljati i koje će nas sutra odvući u bankrot, čudeći se na zapovjednom mostu kako je to moguće i optužujući svakoga osim sebe za katastrofu. I koje će, po uzoru na grčkog premijera, vjerojatno tražiti alibi od naroda za neke svoje politike, za koje ni sami neće znati imaju li smisla i koji im je cilj. U Hrvatskoj su još uvijek najsnažniji i najspretniji oni koji misle samo na sebe.

Njima ne treba Hrvatska reda i zakona. Mislite da je riječ o pretjerivanju? Evo dvije priče koje govore u prilog tezi da u Hrvatskoj postoji golema trulež s kojom se politike koje upravljaju zemljom ne znaju (ili ne žele) nositi. 

Priča prva: poznanik, poduzetnik s iskustvom duljim od 30 godina, kupio je prije gotovo 20 godina komad zemljišta od 5000 kvadrata između Zagreba i Samobora. Oko njega su na sličnim parcelama, s jedne i druge strane ceste, nicale bespravne hale, otvarale se tvrtke i obrti, inspekcije dolazile i prolazile, ali nikome se nije dogodilo ništa… U takvoj nezakonitoj situaciji njegovi su susjedi obrtali lovu. On nije, jer je, eto tako ispada, bio glup i računao da će prije ili poslije taj dio biti i službeno proglašen građevinskom zonom, pa će i on, u zakonitim uvjetima, realizirati investiciju koju ima na umu. No, ne ide to tako u našoj zemljici.

Prije godinu dana uputio se u gradsku upravu i rekao da bi htio prenamjenu zemljišta kako bi mogao pokrenuti investicijske procedure. Službenik ga je pristojno saslušao, pa rekao neka ostavi dokumentaciju i dođe na novi sastanak za mjesec dana, a on će u međuvremenu vidjeti što se tu da učiniti. 

Kad se vrati na urečeni razgovor, dobio je odgovor da se ne može učiniti ništa jer su propisi takvi da prenamjena nije moguća. Ali, ima rješenje, dodao je, samo nije sasvim u skladu sa zakonom, pa ako je zainteresiran, on će mu ga 
izložiti. I što će taj moj poznanik. „Recite što mogu učiniti“; veli on gradskom službeniku.

„Lijepo sagradite bespravni objekt, kao što su napravili svi vaši susjedi, pa pokrenite proceduru legalizacije i kad dobijete rješenje automatski će vam zemljište biti građevinsko, a vi potom radite na njemu što ste zamislili“, puočio ga je službenik.

No, poduzetniku to nekako nije sjelo. On bi baš po zakonu. A i čudno mu je da mu osoba koja bi trebala čuvati i provoditi zakone dolazi s pričom o rješenju baziranom na kršenju zakona. „Ne odnosi li se legalizacija na stare objekte, a ne na novu gradnju“, pita naivno, jer on bi, eto, tek trebao bespravno graditi. No, službenik i za to ima rješenje.

„Imamo mi ljude“; veli, „koji su, kad je zakon stupio na snagu, samo poslali prazne, nepopunjene zahtjeve za legalizaciju, jer je zakon to omogućavao, dobili su broj i sad čekaju da ih mjerodavne službe pozovu da donesu dokumentaciju o objektu koji žele legalizirati. Mogu vam nabaviti taj broj i bit će kao da ste predali zahtjev u zakonskim rokovima za objekt koji je već postojao. Taj vam broj stoji 6000 kuna… Eto, to je opcija, a vi vidite…“ 

I što sad? Poduzetnik kani pisati o tome predsjednici Kolindi, jer, veli, ona je nova i neiskvarena, mora znati za takve stvari… Gradonačelniku neće pisati, jer je uvjeren da on za to zna, ali  ne poduzima ništa. 

Priča druga: sredovječni Zagrepčanin naslijedio je malu kuću od susjeda svojih roditelja,  s kojima je sklopio ugovor o doživotnom uzdržavanju u zamjenu za nekretninu. Susjedi su bili stari i bolesni, nisu imali djece i bliskih rođaka, pa im 
je odgovarao ugovor o uzdržavanju koji im je omogućio da do smrti žive u svojoj kući i budu zbrinuti. Od njihove smrti prošlo je gotovo 15 godina, a spomenuti čovjek tek je uspio upisati izvanknjižno vlasništvo, koje mu ne omogućava raspolaganje imovinom. Sve te godine traje potraga za fantomskom rodbinom koju treba isključiti iz nasljedstva, a danas je riječ o kući koja se nagrižena zubom vremena gotovo raspala. On i supruga potrošili su vrijeme i novac na odvjetnike, riješili nisu ništa, strogo im je rečeno da s kućiom ne mogu ništa dok ne dobiju vlasnički list, da bi se nedavno suočili i s ovrhom koju im je poslala Čistoća za neplaćene račune. Dakle, administracija im nije dopustila da 
se uknjiže kao vlasnici, urede kuću i usele se u nju, ali im komunalna tvrtka, eto, šalje račune smatrajući da oni jesu vlasnici.

Barem jedini dostupni, s obzirom da su nekadašnji odavno pokojni. Kad je čovjek nazvao i objasnio da on još nije 
vlasnik, i da već godinama vodi pravnu bitku sa zidovima, rečeno mu je da plaćati mora i – gotovo. Na koncu su mu poslali ovrhu zbog neplaćanja paušala Čistoći za kuću koja se zbog sulude administracije raspada i u kojoj nitko ne živi 
i ne proizvodi smeće. Slučaj je dao na sud i sad čeka pravorijek.

Ovo su dvije priče iz života običnih Hrvata. Priče koje govore o tome kakve reforme trebaju Hrvatskoj da bi bila normalna država. To su priče o situacijama koje će čovjeku što se u njima nađe izazvati infarkt, ali političarima neće biti važne jer nisu senzacionalne i ne proizvode velike novinske naslove… Oni ne shvaćaju da se reforme sastoje i od puno malih koraka. Umjesto toga, lakše im je ponavljati isprazne fraze o reformama, najavljivati investicije koje se neće realizirati, a u međuvremenu prodavati državnu imovinu da bi isplatili mirovine i proračunske plaće i podizati kredite koji će stvoriti iluziju da i nije tako loše kako na se čini. Ali, jest. Još je i gore!

Pogledajmo Grčku…

 

  • Intervju: Mirna Šitum (drugi dio)

    Profesoricu Mirnu Šitum, pročelnicu za zdravstvo grada Zagreba, najavili smo prije desetak dana kao HDZ-ov tajni adut u utrci za gradonačelnicu Zagreba ako se Zagrebu dogode prijevremeni izbori. Ugledna doktorica, sveučilišna profesorica, članica HAZU-a, dragovoljka Domovinskog rata koja je ranjena na prvoj crti bojišnice i koja od nedavno savladava i komunalne probleme kao predsjednica Nadzornog odbora Zagrebačkog holdinga činila se kao idealna osoba za tu političku bitku. No, u velikom razgovoru za portal dalje.com u kojem priča o svom životnom, znanstvenom i ratnom putu otkriva kako u politici ipak ima neke druge planove. HDZ-u, čija je članica, spremna se odazvati, ako je pozovu. Ali za neke druge dužnosti.

  • Intervju: Mirna Šitum (prvi dio)
  • Ella Henderson: Hold on, we are going home
  • Video koji je pogledan više od 6 milijuna puta!